уторак, 27. децембар 2016.

Četrnaest

Svake godine se sećam čina rađanja, teškog i punog strepnje i istovremeno božanski svečanog. I sećam se njenih očiju. I gledam je, sa drugaricama, poljupci, zagrljaji, čiste želje. Pet devojčuraka, anđeoski lepih i još lepših, jer su nesvesni svoje lepote. I vidim je, kako raste, kako se menja, kako se doteruje i kako se zaljubljuje i kako se traži i kako se tu i tamo nađe i kako se ljuti i kako se buni i kako se bori da bude svoja. I zamrznem se kad pomislim kako je proletelo četrnaest godina od onog čina sa početka, a ona je i dalje moja badem beba.                                                                               


субота, 17. децембар 2016.

Dete


Okupaj ga. Nahrani ga. Mazi ga. Uspavaj ga. Pridrži ga. Izgrdi ga. Slušaj ga. Voli ga. Podrži ga. Naljuti ga. Umiri ga. Poslušaj ga. Uči ga. Poštuj ga. Ne ispusti ga. Pusti ga.

среда, 23. новембар 2016.

O čišćenju


Saznam nešto ne baš prijatno. 
Pa se zagledam. U sebe. Oko sebe. U sebe. 
Pa počistim. Sebe. Ako treba i oko sebe.
Milina jedna kako vazduh posle toga postane mirišljav.

субота, 29. октобар 2016.

Ne pitaj me


Ne pitaj me kako sam. 
Ako me ne pitaš, možemo da pričamo o Kantu i Meši, o impresionizmu, o Betovenu i Kejvu, o veri. Ako me ne pitaš, možemo da pričamo o kiši, o bojama, o plesu, o kuvanju. Ako me ne pitaš, možemo da pričamo o dečjim ručicama, o prvim trešnjama, o širokom osmehu jedne Cigančice, o Dunavu.  Ako me ne pitaš, slušaću ja tebe do večnosti.
Jer, ako me pitaš, reći ću ti, a onda postajem dosadna i teška. Zato, ne pitaj me.

петак, 28. октобар 2016.

O sahranama


Bila sam juče na jednoj. Nešto zaređalo, više sahrana, nego veselja. 
Stojim ispred kapele. Lagani žamor. Pristižu ljudi. Iz ove pored čuje se naricanje. Glupi običaj, koji ledi krv u žilama. Na sve strane se čuju, polušapatom izgovorena, pitanja: kako si, kako deca, radiš i isto tako izgovoreni odgovori. Odgovorim i ja, al' mi je sve nešto neprijatno, trudim se da mislim na počivšeg, čini mi se, što jače mislim, bolje će da mu bude tamo, gde god da ide.
Počinje opelo, počinje tišina, čuje se samo pojanje sveštenika, uzdasi i šmrckanje. Gledam, ljudi se krste, pomislim, božemeoprosti, liči na talase, koje prave ljudi na stadionima. 
Uvek priđem da ponesem cveće, jer to je poslednja stvar koju za odlazećeg mogu da uradim. Na kapeli već menjaju sliku, kao da viču: sledeći! Kao na traci. I još jedno podsećanje da nas sve to čeka, da je smrt sastavni deo života i da nikako da se naviknem na to.
Gomiletina iskopane zemlje, poslednji govor, pun hvale, još jecaja, jezivo škripanje kanapa i tupi udari grumenčića zemlje o sanduk. Gotovo. Žito, čašica nečega, pola na zemlju, pola niz grlo, kažu, za dušu, valja se. 
I opet žamor i opet priča, sve dragi i dobri ljudi. I opet zaključimo kako je glupo da se srećemo samo po sahranama i pomenima. I kako zaboravljamo šta je važno. I obećamo jedni drugima da ćemo obavezno da se vidimo, prvom prilikom. I s takvim osećanjem i mislima idemo kućama. Govorimo sebi: jedan je život, ljudi su važni, okrenimo se jedni drugima. Do sledeće sahrane ili pomena. Jer, nešto je zaređalo.

среда, 26. октобар 2016.

среда, 12. октобар 2016.

Čudo


Odmahujem glavom, kao da ću da oteram misli. Usne neme. Telo u grču. Snaga, malo ovako, malo onako. Više onako. Al' izgleda da mogu još. 
Nije da čekam čudo, al' šta mu teško da se desi.

среда, 5. октобар 2016.

петак, 30. септембар 2016.

O deci


Deca su majčino sve. I ljubav i muka i radost i umor i duša i uzdah i sreća i briga i ponos i ljutnja i razlog za život i borba za život.
Starije danas puni dvadeset jednu. Kažu ljudi, vidi ga, gotov čovek, a on i dalje moje sve.

четвртак, 22. септембар 2016.

34


Ne mogu da odem. Nemam je.
Svaki atom mog bića ispušta svoj krik. A glasa nigde.
Danas bi napunila trideset četiri i ko zna šta još već.

субота, 17. септембар 2016.

Čudan dan


U retrovizoru zalazak. U gepeku knjige, U glavi boje. Na ramenima težak san od prethodne noći.
Jedan plan se ruši. Drugi san se krnji. Misli kojekude. Ma, biće sve dobro.

четвртак, 25. август 2016.

Nije bes


Igrala sam se juče bojama. Ruke crvene, kao da sam ubila nekog.
Čoveče u prolazu, ne gledaj me tako, nije bes, ljubav je.

понедељак, 4. јул 2016.

Da se zamislim, da naučim, da se podsetim


Ustanem jutros, osetim bol u želucu, kao, dobro, navikla sam, krene da se širi prema grudima, ne mogu da udahnem, reko', evo je srčka. Deca spavaju, Godža otišao da prošeta Lolu, prođe mi kroz glavu kako nikom od njih nisam rekla ništa lepo i važno (kliše, znam, ali tako je), boli u vražiju mater, zapalim cigaretu (pomislim, možda je poslednja), čekam, možda neko naiđe.
Bol počne da popušta, moji mili počnu da pristižu, ubacujem se u svakodnevni ritam, krećem na posao, umesto lepih stvari, izdeklamujem im šta sve ima danas da se radi, sad sedim u kancelariji i jedem se, jer ništa iz ovoga nisam naučila.
Svakodnevica nije izgovor za brkanje prioriteta. 

субота, 25. јун 2016.

Vezana


Za ljude vezujem mirise. Za ljude vezujem muziku. Za ljude vezujem prostor. Za ljude vezujem boje. Za ljude vezujem osećaje. 
Te veze me vraćaju. Te veze me pokreću. Te veze me parališu. Te veze me ispune. Te veze me isprazne. Te veze me nasmeju. Te veze me rasplaču.
Evo, sad ću, samo da se odvežem.

субота, 11. јун 2016.

Bojim se


Bojim se, razbiću se u paramparčad. 
Bojim se, biće puno ljudi, šutnuće parčiće, zgaziće ih, neću moći sve da ih skupim.
Bojim se, kako ću krnja majci na oči.

уторак, 31. мај 2016.

Da umirim


Potrebe. Želje. Kosu. Misli. Disanje. Prste. Srce. 
Spolja neka tutnji, unutra nek' šumi.

субота, 21. мај 2016.

Zidovi


Zid ovde, zid onde, neki je niži, neki viši, neki je od stakla, neki od debelih opeka, neki lako preskočim, za neki pravim merdevine, oni do plafona su nezgodni, ako nisu od stakla. 
Neki napravim sama, neki nastane preko noći, neki je išaran, neki je crn, neki se uruši sam, nekom ne mogu ništa, ni sa najvećom macolom na svetu, neki je na pravom mestu, neki mi zatvara put, kroz neki virim, iza nekog se sakrijem.
Pojma nemam šta će mi soba, sa ovoliko zidova.

среда, 11. мај 2016.

Jedanaesti maj


Već se vidim kako kitim jelku i mislim kako vreme leti i kao da sam je juče raskitila, ni ne pomišljam da sam stigla da se promenim, naletim na fotografiju iz tog perioda i otme mi se: uh, jebote, al' sam omatorila!

уторак, 10. мај 2016.

Prva jutarnja


Obuhvatim rukama toplu šolju kafe. Prinesem je licu. Pomirišem. Ako me miris odvede na lepo mesto, pustim ga da mi oboji dan. Ako ne, rastegnem jutro i njuškam dalje.

петак, 6. мај 2016.

субота, 30. април 2016.

O izborima iliti aj' sad budi pametan/pametna


Desiše se izbori. Opet. Desila se i krađa. Opet. Ljudi se pozivaju na proteste. Opet.
I šta sad? Hajde da se igramo matematike, kad mogu političke stranke, što ne bih mogla i ja.
Polovina ljudi je rezignirana, nije ni izašla na izbore. Od ove druge polovine, polovina je glasala za Vučića i kompaniju, pa ih ovo s početka ne interesuje. 
Aj' da razložimo drugu polovinu polovine. I mi, koji smo glasali, uglavnom smo glasali protiv. Opet. Zdrav razum ti kaže: sve smo ovo prošli, vidi gde smo sad, sve ista ekipa, čemu protesti, njih nije briga za narod, bore se za vlast i mogućnost da uzmu neku kintu. S druge strane, ono nagonsko u čoveku buni se protiv krađe, ponižavanja, svemoći jednog čoveka. 
Opozicija je zakazala protest. Za vreme praznika. Pretpostavimo da će kod polovine polovine polovine pobediti nagon. Polovina polovine polovine polovine je negde otputovala. E sad, jedna četvrtina druge polovine polovine polovine polovine biće objektivno sprečena da dođe. Druga četvrtina polovine polovine polovine polovine će da  ostane kod kuće i sprema ručak za sutra, jer računa na to da ima dovoljno onih, koji će odraditi "posao" umesto njih. I ostaje nam polovina polovine polovine polovine polovine.
Kad pogledam, mnogo je ovde polovina. Sadašnja, odnosno, ondašnja, opozicija ništa nije naučila iz svojih grešaka. Bore se zdrav razum i nagon, pa koji god da pobedi, griža savesti mi ne gine.

уторак, 19. април 2016.

Beznaslovni


Nežna i teška. Kao latice od olova. Majčina. Očeva. Sestrina. Tuga. 
Zamke pravi, da pobegnem, ne mogu, da je prevarim, pokušam.
Ona kao kavez, ja kao pripitomljena zver.
Njuškam. Mirisa sve manje, vreme ga spira. Kupim Njen parfem, pa prevarim vreme, ako već tugu ne mogu.

субота, 9. април 2016.

Na NE


Neizgovorene reči, nesvarene misli, neisplakane suze, neispušteni krici, nedosanjani snovi, nezagrljeni ljudi, nedovršene priče, nesreći su saveznici.

субота, 2. април 2016.

недеља, 27. март 2016.

Sunce i tuga


Kad napadne tuga, Sunce boli, vređa, seče, kida. Tamna duša pomračenje ište, za kišom vapi. Da se skrije, stopi, utopi. Da ne vidi. Da ne nađe za budnost razlog. I sve mislim (ustvari, tuga me podgovara): beži, Sunce, jesi li poludelo, šta sijaš, zar ne znaš, šta hoćeš od mene, makni se, skloni se. Uporna je tuga, al' uporno je i Sunce, pa bitku biju. S vremena na vreme, potpišu primirje, tuga se sakrije i čeka novu priliku za podmukli napad.


уторак, 8. март 2016.

Ulepšan dan


Ulepšaše mi dan:
- Cigančica, sa velikim lažnim suncokretom u kosi i najširim osmehom na svetu, u majici kratkih rukava, ne izgleda kao da joj je hladno, kanda se greje na smeh.
- Stari deka, u dugom kaputu, sa štapom u ruci, koji me je dizanjem šešira i blagim smeškom pozdravio, dok sam u kolima čekala da pređe ulicu, ne izgleda kao da mu je vruće, valjda zato što nigde ne žuri.
- Očerupani šimšir, koji sam kupila dok sam se vraćala s puta, u nekom selu kod Alibunara, ne izgleda kao da haje za smešnu frizuru, biće da mu je dovoljno što mi se dopao. 

понедељак, 7. март 2016.

субота, 27. фебруар 2016.

Dede


Deda Mata


Danas bi napunio devedeset devet godina. Pravo ime mu je Mate, al' je pedeset i neke napustio dalmatinski kamen i vinograde, došao u Srbiju i osim bake, čini mi se da ga ovde niko nije tako zvao.
Kad sam bila mala, mislila sam da je rođen mršav, visok, kose bele kao sneg i nikako nisam mogla da poverujem da je to isti čovek, na kog se moja baka naslonila, na crno - beloj fotografiji sa venčanja.
Voleo je baku, onako, knjiški jako (imao je i zašto) i to se osećalo i znalo, više nego što je deda, nekim banalnim gestovima, umeo da pokaže. A znamo, iz priča, da je baš morao da se potrudi, da bi je osvojio.
Pre rata je bio podoficir, voleo je kralja, nije bio komunista, poštovao je tradiciju. U bakinoj i dedinoj kući oduvek su se slavili Uskrs, Božić i Sveti Nikola, prirodno, bez pompe, onako, kako treba, da se okupi porodica (a nije nas bilo malo, četvoro dece, snaje, zetovi, osmoro unučića).
Bio je "živac". I danas nam je, u porodici, on mera za živčanost, pa ko više skoči kad se iznervira, taj je "praviji" Dominiković. Brzo se palio, al' još brže gasio, dobra je i mekana duša bio.
Nije voleo da se svađa, nije voleo grubost, nije glumio muškarčinu. Svoj radni vek časno je proveo u fabrici, a penziju je jedva dočekao, da bi uredio sebi život po meri. Gajio je lozu i cveće (zbog njega obožavam narcise), pravio vino i rakiju, skupljao nas unučiće i pričao nam priče. A umeo je lepo da priča. Kao sad da ga gledam, kako mota cigaretu, a mi posedamo za veliki sto i poluotvorenih usta čekamo da počne.
Bio je čovek od rituala. Sećam se, ustajao je oko šest, iz sobe čujem korake, uključuje se radio, pa opet koraci, blago škripanje ormana, zveckanje stakla i znam da je popio jednu rakijicu. Kod bake i dede se ručalo rano i obavezno se slušao "Karavan" i "ha ha komentar". 
Sećam se i njegove lepe kožne tabakere, metalne kutije za duvan i mršavih ruku, dugih prstiju sa jakim zglobovima, toplih očiju, uvek u košulji, uredno zakopčanoj do grla, blitve, koju je kuvao najbolje na svetu.
Nikad nije bio bolestan, zdravstveni karton mu je bio prazan. U zimu 1993. se razboleo, mislio je da je grip. Lečio se kuvanim vinom. Grip se odužio, odvedu ga kod lekara, rak pluća, otišao je za dva meseca, tiho, dostojanstveno, kako je i živeo. Čini mi se, prerano, volela bih da sam ga duže znala.

Deda Ješa


Danas je dvanaest godina kako nas je napustio. Jevrem, uvek sam bila očarana njegovim imenom. A kakav je tek šmeker bio.
Rođen je 1914. u Novacima, selu kraj Uba, koje plavi Tamnava. Oca nije ni upoznao, poginuo je u Velikom ratu, kad je deda imao par nedelja. Kreće bežanija i majka ga je, tada bebu od mesec dana, povela samo zato što je bio jedino muško dete, posle četiri ćerke (tužno, znam).
Sa trinaest godina je sam došao Beograd. Upisao je gimnaziju, odakle su ga izbacili, jer nije hteo da se ošiša. Završio je zanat, mangupirao se po gradu, pratila ga je muzika iz kafane. A stajao je i na golu, dok je čuveni Moša pucao penale. Bio je lep i uvek doteran. 
Pričao nam je kako je radnička klasa teško živela, pridružio se komunistima, preživeo rat. U njegovom kraju je važio za časnog i učenog čoveka, imao je mogućnost da napreduje, međutim, kada je shvatio da to podrazumeva da treba da čini i nečasne stvari, 1948. godine je vratio partijsku knjižicu. Nije išao na Goli otok, ali je sedmoro dece gajio u dvoiposobnom, novoizgrađenom stanu i mirno spavao. Do kraja života je ostao komunista, ne komunjara, jer nije ušao ni u čiju kuću.
Nana i on su decu gajili s ljubavlju, nežnom, bez modernih knjiga, kojima nas danas uče roditeljstvu. Od radničke plate (meni se to sada čini kao magija), svo sedmoro lepo obučeni, siti, iškolovani. Bio je brižan otac, išao na roditeljske sastanke, vodio ih kod lekara, nikad ih nije tukao, govorio je kako su deca njegovo najveće bogatstvo. Al', kažu, morao je da se zna red. 
Prvi je u kraju kupio televizor, pa je u pola osam, kad počinje dnevnik, ceo komšiluk dolazio kod njih i nije im bilo tesno. Bio je zakleti partizanovac, ali je Džaju, svog zemljaka, doveo da pika fudbal u Zvezdi (valjda ga se i Džaja seti ponekad). Godinama je, svakog jutra, išao do Kališa, da kupi "Politiku", šešir na glavi obavezan. Šaljivdžija, sa sjajnim smislom za humor i nimalo skučenim pogledom na svet.
Volela sam da gledam naninu i dedinu ljubav, da im hvatam poglede, klinački zaljubljene, volela način na koji deda kaže "moja Vera" i kad muzici naloži da, umesto "Pred Senkinom kućom", peva "Pred Verkinom kućom". Živeo je još osam godina, pošto je nana otišla. Tačnije, više životario, nego živeo, jer, kako pola čoveka može da živi. I onda, samo se ugasio.

Eto, kako se život igra. Jednom dragom biću rođendan, drugom sudnji dan. A vreme mi je ovaj put saveznik, jer ne čini da slike blede, već da postaju sve lepše i lepše. I ima ih mnogo, mogla bih i deda Matu i deda Ješu u po jednu knjigu da stavim. 


недеља, 14. фебруар 2016.

среда, 27. јануар 2016.

Otekla mi duša


Uspomene, nalete, zalete se, grickaju.
Na licu trag izbledi, duša puna hematoma.

петак, 22. јануар 2016.

Potraga


Tražimo ono što nam je pred nosom. Ili u rukama. 
Protrljaj oči, dodirni sebe, tu je, zaroni, uživaj.

недеља, 3. јануар 2016.

Četrdeset


Uskoro ću četrdeset. Vojnički ću da koraknem u petu deceniju. Godine, suštinski nebitne, ne osećam se staro, ne vidim se staro, al' kad ih pretvorim u brojke, deluju zastrašujuće. 
Prebiram po glavi gde sam, šta sam naučila, šta sam prevalila, jesam li na dobrom putu da starosti nasmejano gledam u oči.
Ne znam šta da mislim. 
I dalje volim bajke, kao petogodišnjakinja. I dalje verujem ljudima, kao sedmogodišnjakinja. I dalje se očaravam, kao trinaestogodišnjakinja. I dalje bolujem ljude, kao šesnaestogodišnjakinja. I dalje plešem, kao osamnaestogodišnjakinja. I dalje dodajem ljudima onu knjišku dubinu, kao dvadesetogodišnjakinja.  
Uprkos pregrmljenim teškim stvarima, iako ne verujem u čuda, još uvek verujem u srećan kraj.
Volim mog čoveka zrelije i jače nego kao dvadesetjednogodišnjakinja. Bolje razumem mamu i tatu nego kao dvadesetpetogodišnjakinja. Razdvajam bitno od nebitnog bolje nego kao tridesetogodišnjakinja. Prihvatam svoje neispravljive nesavršenosti i ograničenja bolje nego kao tridesetpetogodišnjakinja.
Smirila sam se. Naučila sam da uživam u čekanju. Više ne precenjujem vreme. Potcenjujem materijalno. Ne osećam potrebu sve da shvatim, pre nego što prihvatim, dovoljno mi je da poštujem. Ne plaši me budućnost, a teret prošlosti sam zakopala.
Za rođendan ću da odem i pustim godine niz Dunav, a da li se starost i ja spremamo da raspevane odemo u kafanu, o tome pred pedeseti.