петак, 27. децембар 2013.

Malo se vrtim u krug


Poslednji radni dan, čuveni zbor radnika, propala firma, plate kasne, preti nam se nekakvim otkazima, na kraju se govor završi sa: "Šta hoćete, platu ste primili, prasence se okreće", a plata julska, neznatno veća od minimalca. I sve bih podnela, da ne beše te završnice. Skamenila sam se, sigurno dva minuta nisam mogla da se pomerim. Posle toga sam odjurila da pokupim stvari, preskočim posluženje i odem kući, da me ne vide da plačem. Od poniženja i nemoći.
I onda, naravno, počnem da psujem i državu i sistem i sve po redu. Jer, ne smatram ni da sam glupa, ni da sam lenja. Pa me uhvati malodušnost i ne vidim da će bilo šta da bude bolje. Počnem da žalim što nisam otišla odavde kad je trebalo. 
Onda bes počne da splašnjava. Odlazak iz Srbije ne znači obavezno sreću. Ne znači ni da ćeš zaraditi neke pare. Ako ih i zaradiš, opet ne znači da ćeš biti srećan. Setim se koliko volim ne malo ljudi ovde. I koliko volim ovu našu Srbiju, lepu, glupavu i sirotu.  
Kažem sebi da je moj mikrosvet zapravo divan. Imam divnu porodicu, dobru bazu odakle crpim energiju. Imam divne prijatelje i rođake oko sebe, sa kojima uživam i smejem se uz kafu, vodu, Jančićeve kobasice i palačinke. Imam muziku i knjige i dobre stare filmove, koje gledam po milion puta. Imam divna sećanja na ljude koji nisu tu. Imam, mnogo toga imam.
U nekom trenutku pomislim šta ću sutra da spremam za ručak, setim se da treba da platim račun i da dam Aleksi i Veri neki dinar, da i oni svoju mladost negde prošetaju. Evo ga opet onaj bes. Jer, tako mi malo treba. 
I tako, sve u krug.

субота, 23. новембар 2013.

Podsetnik


Pomislim da sam došla do nekog otkrića, pa vidim da nisam. Pomislim da sam shvatila nešto, pa vidim da nisam. Pomislim da sam naučila nešto, pa vidim da nisam. Pomislim da umem nepogrešivo da procenim, pa vidim da ne umem. Pomislim da sam se ustabilila, pa vidim da nisam. Pomislim da sam dostigla granicu, pa vidim da nisam. Pomislim da sam jaka, pa vidim da nisam.
Pomislim da sam stigla negde, pa vidim da nisam, da imam još mnogo da koračam. Da imam još mnogo da postignem. Da imam još mnogo da saznam. Da mi moja saznanja otkrivaju moja neznanja. Da imam još mnogo da se čeličim. Da imam još mnogo da oplačem. Da imam još mnogo da proslavim. Da imam još mnogo granica da pomerim. Da moram još mnogo toga da ponesem. Da moram još mnogo toga da podnesem.
Ovo pišem sebi, kao podsetnik, kad se u neki od zidova zakucam.

уторак, 19. новембар 2013.

Verin skeč


Dođem s posla i sačeka me Vera, sa napisanim tekstom edukativnog karaktera, za školsku predstavu. Možda sam subjektivna, jerbo sam, ipak, majka, al' ja sam se oduševila i poželela da ga podelim sa drugim ljudima. Evo ga, u originalu, onako kako je ona to zapisala.



PREDSTAVA - PADEŽI

(Na pozornici je razred , učiteljica ulazi)

UČITELJICA(u hodu , ide ka katedri): Deco,danas obnavljamo padeže.
POLOVINA RAZREDA: Jeeee!!!
DRUGA POLOVINA RAZREDA: Neeee!!!  (obe polovine razreda u isto vreme,nastaje buka)
UČITELJICA: Dosta,dosta! Smirite se! Marko, hajde nabroj nam padeže i padežna pitanja.
MARKO: (muca) Pa... o-ovaj... umm - umm,pa aga - agavativ, mi- mika- mikativ...
UČITELJICA: (prekida ga)  Dobro, Marko sedi! Dobio si jedinicu! Vidi se da ne znaš padeže, hajde Mila ti.
MILA: (pakosno) Hmm... Pa dobro, učiteljice, ako Marko ne zna, ja ću. Kad ne uči!
UČITELJICA:(nervozno) Mila, dete, pređi na padeže!
MILA: Dobro,dobro evo. Dakle, nomimativ KO? ŠTA? genitiv KOGA? ČEGA? dativ KOME? ČEMU? akuzativ KOGA? ŠTA? vokativ HEJ!  instrumental S KIME? S ČIME? i lokativ O KOME? O ČEMU?
UČITELJICA: Bravo, Mila. Pet! Vidiš Marko kako se može, a?
MARKO: (prevrće očima) Aha...

(Na pozornici je Marko,leži na krevetu u sobi)

MARKO: (utučeno) Šta da radim, kako da naučim padeže?
 (vrata se otvaraju,Markova mama lagano ulazi u sobu)
MARKOVA MAMA: (zabrinuto) Marko, dušo, šta nije u redu?
MARKO: (uz uzdah) Okej sam, mama.
MARKOVA MAMA: Dobro dušice, lezi i naspavaj se.

(Marko se okrenuo i zaspao,u međuvremenu,vrata su se ponovo otorila i ušlo je sedmoro dece - padeža)


VOKATIV: Hej Marko!
MARKO: Šta se događa?
NOMINATIV: Ko se događa,šta se događa? Pa mi!
MARKO:(pomalo ljuto i umorno) Jaoo! Imao sam naporan dan, ko god da ste samo mi još vi falite!
LOKATIV: (veselo) Ma hajde, pričaj nam malo O KOME? O ČEMU? o svom danu!
MARKO: (nervozno) Ma muka mi je više od...
GENITIV: (zainteresovano) OD KOGA?OD ČEGA?
MARKO: (utučeno) Od Mile i padeža!
INSTRUMENTAL: Ali mi smo deca padeža, i naučićeš S KIM? S ČIM? Pa s nama!
DATIV: (ohrabrujuće)  Videće oni! Pokazaćeš ti KOME? ČEMU? Pa njima!
AKUZATIV: I tako ćeš spustiti na zemlju KOGA? ŠTA? Onu Milu!
MARKO: Znate šta, mislim da ste u pravu!
SVI PADEŽI: Naspavaj se! Sutra ćeš razvaliti, ali prvo čuj našu pesmu!

Nominativ KO? ŠTA?
Nije ti jasno? Pa ti i  ja!
Genitiv od KOGA? ČEGA?
Mene, tebe,nego čega!
Dativ glasi KOME? ČEMU?
Meni, tebi, njoj i njemu!
Akuzativ KOGA? ŠTA?
Tebe, mene i dva auta!
Vokativ je HEJ!
Jano, Sanja, Milice!
Instrumental S KIME? S ČIME?
Sa mnom, s tobom i sa time!
Lokativ O KOME? O ČEMU?
O meni, o tebi, menjamo temu!


Marko je izašao na pozornicu

MARKO:Sve sam znao! Podstakao me je veoma čudan san.
(Izlaze na pozornicu padeži)
PADEŽI: Ko je rekao da smo mi san?

KRAJ

петак, 1. новембар 2013.

Šugavi novembar


Sutra je dve godine kako je otišla. Danas je dve godine od poslednjeg dana nadanja. 
I ne znači to vreme ništa. Jer, kao da je juče bilo. A, opet, nekako besmisleno brojimo.
I ne, nismo se navikli.
I ne, nismo naučili.
I da, još je čekamo.
I da, još ne verujemo.
I ne, bol se ne smanjuje.
I da, nemoć još razara.
Mrdnuli se nismo. Beznjenicom sve je obojeno.

понедељак, 14. октобар 2013.

Oš ti...


Oš ti se društveno angažujem?
Oš ti popustim?
Oš ti zaspim na poslu?
Oš ti ipak poželim neko pismo?
Oš ti skuvam sutlijaš?
Oš ti se uvlačim u dupe na tviteru?
Oš ti potpišem peticiju?
Oš ti pevam "Du ju tink am seksi"?
Oš ti udarim na čežnju?
Oš ti zapevam uououooo?
Oš ti odem u Šajkaš?
Oš ti zaboravim ključeve?
Oš ti padnem na pamet?
Oš ti potrefim vremensku prognozu?
Oš ti dam Veru da je spremiš za školu?
Oš ti se raspekmezim?
Oš ti pobrkam uzroke i posledice?
Oš ti pričkepim prst na nozi dok ti razmeštam krevet?
Oš ti zaspim?
Oš ti seckam slike za pano?
Oš ti zacepim nokat i pocepam čarapu?
Oš ti iscrtam margine?
Oš ti malo izdramim na tviteru?
Oš ti delim savete po tviteru?
Oš ti tvitnem nešto, da me bolje vidiš?
Oš ti metnem malo ljutenice na tanjir?
Oš ti gacam po blatnjavoj njivi u čizmama na štiklu?
Oš ti lupim pečat?
Oš ti obarim jaja?
Oš ti metnem veš u mašinu?
Oš ti čitam tviter na uvce?
Oš ti oljuštim bananu?
Oš ti ispravim nepravdu na tviteru?
Oš ti napravim trougliće od dima?
Oš ti džuskam u kolima?
Oš ti bapnem tamo odakle si se forskverovao?
Oš ti završim papire?
Oš ti posvetim tvit?
Oš ti prelomim ručicu, da moš da nosiš torbicu?
Oš ti napravim rolat s džemom?
Oš ti pođubrim njivu?
Oš ti budem program tvog kompjutera?
Oš ti isheklam milje?
Oš ti pojedem salatu?
Oš ti smorim razrednu?
Oš ti zamenim pneumatik?
Oš ti navijem alarm?
Oš ti operem zube?
Oš ti poručim kafu?
Oš ti odem na roditeljski?
Oš ti zarežem olovku?
Oš ti oljuštim krompir?

Oš ti napunim paprike?

недеља, 29. септембар 2013.

Matorci i klinci


Proslavili smo Aleksino punoletstvo. Prvo smo se skupili mi, matorci, koji smo nesvesni toga da JESMO matorci. Naravno da smo krenuli s pričama "a kao da je juče bilo kad smo mi ovako", pa dođosmo i do moje proslave ulaska u svet odraslih. Nisam ni trepnula, a prebacila sam se u to vreme. Setila se nas, mladih, čistih, nasmejanih, snažnih, sa željom da menjamo svet na bolje. Neopterećeni materijalnim, neopterećeni društvenim statusom i tuđim uverenjima. Nije nas bilo briga šta će ko postati. Ni da li će neko biti važniji od drugog. Jer, svi smo bili važni.
Posle matoraca došli su klinci. Žurka. Drugo vreme, druga moda, druga muzika, al' deca su deca. Isti onaj smeh, isti nevini caklići u očima, iste ljubavne drame. Gledam ih, neki će postati profesori, neki advokati, neki inženjeri, neki će raditi u trafici, neki će postati "važni" ljudi. Ali, kao i onomad, tako i sada, to je nebitno, jer, sada su svi važni.
Nisam im solila pamet, jer mlada je pamet neposoljiva. Samo sam im, na kraju, rekla: "Sećajte se ovog.", oni se nasmejali, otkačili me sa: "Hoćemo."
Jasno, baš ih briga šta jedna matora kaže. A i moje reči su prave reči jedne matorke, jer, naravno da će se sećati. Verovatno će isto reći i svojoj deci.

уторак, 27. август 2013.

Poželim


Poželim nekad da mi se kičma slomi, da više nemaju gde problemi da se smeste. Da budem jača za sebe, a slabija za druge. Da kažu: "Ona to ne može.". Da odem u nedođiju i sve izvrištim. Da postanem nevidljiva. Da me zaborave.
Poželim i odželim. Jer, to nisam ja. Al', valjda tako zbog umora mi dođe.

понедељак, 19. август 2013.

Humano, samo humano


Svaki dan u medijima i na društvenim mrežama osvane poneki apel za pomoć za lečenje dece. Uvek je kritično, uvek su to ne baš male potrebne sume i uvek je potrebno da veći broj ljudi uplati simbolični iznos. I sve bi to bilo OK, da prikupljanje novca za lečenje dece nije postalo pravilo. Samim tim, to nije ni rešenje.
Prvo, ne dospeju sve nesrećne duše do medija. Drugo, nemam novca da pomognem svoj bolesnoj deci. Treće, prikupljajući novac, oslobađamo državu odgovornosti.
Bila sam u sličnoj situaciji i potpuno razumem očaj u kom se nalaze oni kojima je potrebna pomoć. Jasno mi je i poniženje, koje, pored očaja, osećaju. Znam i da je nemoć osećaj koji dominira.
Prikupljanje novca, za te malobrojne, koji dospeju u medije, nije pošteno, ne prema onima čiji vapaj ne dođe do javnosti. Takođe, odlučiti kome uplatiti novac, jer ne može se svima, nije pošteno, stavlja nas u ulogu bogova, a nesrećne duše se osećaju kao lutrija. 
Naravno, uvek se tu pojave i neki koji, poput nedavne akcije na Beer Fest - u, koriste tuđu nesreću za ličnu promociju. Oblokavanje, za male pare, sa šatro poznatim točiocima. Pa od toga napravljena igra - nesrećna duša, čiji točioci natoče najviše piva, kupi sve pare i ona je "pobedila", a ovim drugima valjda više sreće sledeće godine. Kao da je zdravlje igra.
Da bi se sve ovo izbeglo, potrebno je da menjamo sistem, jer, prikupljanje novca za lečenje, putem apela u medijima, je pogrešan sistem. Dobar je osećaj kada se nekom pomogne, najbolji, ali, selektivno uplaćivanje smešnih sto dinara je samo privid.

среда, 14. август 2013.

Odužilo se


Prošlo je i malo i mnogo vremena. Ne znam. A kao juče da je bilo. I kao da je tu. Kao da joj dah osećam. Okrenem se večeras, zaustim, da joj ispričam, a iza mene prazno. I kao da me munja posred čela udari. I još uvek ne verujem.
Bojim se, izgoreću od želje. Za njenim osmehom, njenim glasom, njenim finim tankim prstićima. Slike sve ređe gledam, jer ne govore, a ja očekujem. I kad ih dotaknem, hladne su i ne uzvraćaju.

Kako vreme prolazi, teže je. Jer, nema je, pa nema. Da prestanem da je čekam, ne mogu. A čekanje se odužilo. 

недеља, 14. јул 2013.

Noć u kojoj je dozvoljeno



Tiha noć, onako, za tugovanje. Za raspad, jer niko ne gleda. Kad nema nikog i ne moraš da kažeš, jer to što ti traže da kažeš, ne može da bude rečeno. Kad grč u grlu najviše boli, ali ga puštaš, da izboli do kraja, jer ne moraš da budeš dobro. Kad je bolu dozvoljeno da se razlije i prelije i da uguši. Kad grebeš iznutra. Kad vraćaš film i u glavi praviš drugačiji kraj. Kad u svoju zamku upadneš i ne umeš da se izvučeš. Kad smeš da utoneš i potoneš. 

уторак, 2. јул 2013.

Pozitiva 24/7

Pozitiva 24/7


Pozitivu 24/7 vidim kao neku sektu, prosto, neprirodna mi je, nekako, robotski deluje. Probam tako da razmišljam, pa onda stavljam sebe u neke banalne situacije (o ozbiljnim problemima, poput bolesti, smrti, nemaštine neću ni da govorim), u kojima ne vidim ništa pozitivno, al’ ajd’ da vežbam.

Situacija 1 – ujeda te komarac
Veliš: „Jao, vidi kako je sladak.“

Situacija 2 – crkne ti klima u kolima, napolju 40 stepeni, goriš.
Veliš: „Ma, super, bar sam se dobro preznojila.“

Situacija 3 – udariš mali prst na nozi
Veliš: „Baš sam dobro skakutala dok sam kukala.“

Situacija 4 – padne ti malina na bele pantalone
Veliš: „Super mi se slaže ova mrlja sa lakom na noktima.“

Situacija 5 – ceo dan radiš nešto na računaru, nestane struje, a nisi sačuvao dokument.
Veliš: „Baš je dobro što moram ponovo da radim sve ispočetka, tako ću bolje zapamtiti.“

Situacija 6 – kolega glasno, onako, nepristojno duva nos.
Veliš: „Baš je simpatičan, kao slonče Ćira.“

Situacija 7 – crkne ti mašina za veš.
Veliš: „Baš fino, pa i naše su bake prale na ruke.“

Situacija 8 – udariš auto.
Veliš: „Baš super, nikad do sad nisam bila kod limara.“

Situacija 9 – uhvati te u busu ridža bez karte i naplati ti kaznu.
Veliš: „Ma, nema veze, bar smo fino popričali.“

Situacija 10 – polomiš omiljenu šolju za kafu, uspomenu na nekog dragog.
Veliš: „Al’ da znaš kako se lepo razbila.“

Ljudski je nekad osetiti bes, tugu, nemoć. Ljudski je opsovati. Ljudski je da ti neke stvari smetaju. U suprotnom, sve mi smrducka na poricanje.


понедељак, 24. јун 2013.

Sjebani smo


Besna sam. I ogorčena. I psovaću. Jer, sjebani smo. Načisto.
Danima se bruji o koncertima tamo nekih pevaljki, apeli za pomoć za lečenja razna, poništena matura, klinka, da bi bila popularna, izmisli da je silovana, dok je pola Beograda traži. Masa ljudi bez posla, oni sa poslom ne primaju plate, a, opet, glumatamo neki normalan život, kao, zezamo se, ludilo, dok samo čekam da se jednog dana svi probudimo sa magarećim ušima.
Dušebrižnici i moralisti koji kenjaju na zadate teme i povazdan vrte iste ploče. Svemu se nađe mana, svaki se uspeh popljuje, svako bi da ispadne pametan, a, ne mrdamo se. Svoju avliju malo ko čisti, u tuđu zaviruje i nalazi joj more mana. Dajemo sebi za pravo da sudimo i osuđujemo. Od materijalne, gora je ova duhovna beda koja je zavladala i koja se, kao kuga, širi. Sedimo, tupimo, promišljamo, al’, u suštini, jadni smo i gušimo se u lenjosti. Sve čekamo, kao, neko će drugi da pokrene stvar.
Nisam ni ja drugačija. Dizala bih revoluciju, al’ me brzo prođe, jer, ne verujem više u časnost ljudi, već samo pojedinaca, kojih je malo i koje bi, ovi drugi, smazali za užinu. A, možda sam samo lenja i slaba.

Zatvaranjem u mikrosvet, okruživanjem ljudima koji mi odgovaraju, pokušavam da se oduprem plićani koja dominira. Verovatno sam kukavica, ali, bojim se, da samo tako mogu zdrav razum da sačuvam i da me masa ne povuče na dno. Jer, sjebani smo.

субота, 22. јун 2013.

Godišnjica


Danas nam je godišnjica. Sećam se, ništa pompa, ludilo, bez prepucavanja mladinih i mladoženjinih, bez cijukanja „danas majko ženiš svoga sina“ i kuminih frizura. Jednostavno. Naši najmiliji, crkva i kuća. Paklen dan, kao i ovaj danas. U dnevnoj sobi matičarka i ventilator koji joj nosi papire. Prvo smo se dobro ismejali, pa ga isključili, kao, ajd', red je da ispoštujemo ženu. U pozadini ide George Michael i Freedom. Mi smo uživali.

Pregurali smo svašta, a kako i ne bi, posle ovoliko godina. I tu smo, ja za njega, on za mene. Još se trudimo da usrećimo. Da podržimo. Da jedno drugo iznenadimo. Da se zavodimo. Sve isto kao prvog dana, samo jače. Jer, znamo da ovo što imamo, nikako ne smemo da izgubimo.

уторак, 11. јун 2013.

Tuga


Kad majka za detetom žaluje, tu nema šta da se kaže. Teško za gledanje, a ne možeš da okreneš glavu. Strahota njena nemoguća za poimanje, al' dostojanstvo s kojim bol svoju nosi zaslužuje bezgranično poštovanje.  

Gledam je kako se gasi, a ne mogu ništa da uradim. A nemam ni prava. Jer, majčina tuga ne sme da se skrnavi, samo joj je ona ostala.

четвртак, 6. јун 2013.

Kada?


Izgubiš najmilije. Okrnji se najvrednije. Sve se oko tebe sruši. I u tebi. I ništa više nije isto. I nikad neće ni biti. I čini se da se sve oko tebe kreće, a ti stojiš. U prošlosti, u vremenu pre onog posle. I ni makac. Strah od suočavanja?
I kad bih krenula, zastanem. Valjda da ne dozvolim da ovo nenormalno postane normalno. Sećam se, pošto nas je Daša napustila, stavljanje boja na sebe sam jedva preživela. Sve se izmešalo, bol, nedostajanje, neverica, bes, griža savesti zbog činjenja normalnog u nenormalnoj sadašnjosti. Banalna stvar, a tako jezivo velika mi se činila.
Kada je trenutak za dalje? Kada priznaš sebi da je ono što se desilo nepromenljivo? Kada koraci koje činiš prestanu da budu tapkanje u mestu i koračanje unazad? Kada shvatiš da je normalno smejati se od srca i otići u kafanu? Kada shvatiš da radost zbog nečega ne znači skrnavljenje uspomene?

Kada nastalu prazninu prihvatiš kao deo sebe i prestaneš da očekuješ čudo koje će je popuniti?

субота, 25. мај 2013.


Dan mladosti


Kad ga se setim, a meni sve nešto lepo. Sunce, proleće, tamo neka priredba, svi se smeju,  milina. Mi, deca, betončinu oko zgrada oslikavali smo kredama. Do ručka, sve se šarenilo.
Jedne je godine tata dobio karte i vodio nas dve, starije, na slet. Gledamo, tapšu ljudi, nas dve mislile moramo i mi tako, ali jako. Sa tog sleta ostalo mi je sećanje na užasan svrab i bridenje dlanova od silnog tapšanja.
Dan mladosti meni danas predstavlja uspomenu na moje detinjstvo i mladost mojih roditelja. Na vreme kada je većina ljudi koje znam živela bolje. Na vreme bez ratova, neizvesnosti i boleština. Na vreme kada se sa entuzijazmom stvaralo, a ne pljuvalo.
Ne ulazim u to da li je to vreme bilo ispravno ili ne. Svaka vlast ima svoje pristalice i protivnike, profitere i progonjene. Jedan deda mi je bio za kralja, drugi za Tita, a obojica su bili mudri ljudi i imali argumente za to u šta veruju.
Znam samo da, kad uronim u to sećanje, oko mene sve neki šareni leptirići i cvetići zalepršaju.

понедељак, 20. мај 2013.


Lomovi


Naiđe tako vreme velikih lomova. Sve puca. Oko tebe i u tebi. I boli. I ne znaš šta te je snašlo. I pitaš se. I gušiš se u nemoći. I prepukneš.
Kad se prašina slegne, kao da progledaš. Streseš izumrle delove, ostaviš iza sebe i ljude i prostor i prošlost i budeš neko vreme sam samcijat.
Tad, podignute glave, konačno udahneš punim plućima i napraviš korak napred.
Jedva čekam da prepuknem.

субота, 18. мај 2013.


Lavirint


Zarobljena u prostoru i vremenu. Zid tamo, zid 'vamo, pa lupam glavom. Prozora nema. A, vrata, valjda tu negde. Prokleti lavirint.
Od sebe ne znam šta ću. Panika.
Odnekud malo vazduha ulazi. Valjda da se ne ugušim u nedostajanju dok izlaz ne pronađem.

субота, 11. мај 2013.

Ivica


Hod po ivici. S jedne strane svetlost, s duge tama.
Okliznem se lako. Dok padam, rukom zahvatim malo svetla, da mi pomogne da se zadržim, da se u tamu ne sunovratim.

Moja Tanja


Godinu dana bez moje Tanje.
Oličenje energije i borbenosti. Snage i veselosti. Drugarica do koske. Uvek u fazonu: „Daj da vidimo šta možemo da uradimo.“
Kad se razbolela, padanje u očaj i samosažaljenje nisu bili opcije. Od nje smo učili kako se ne odustaje. Jednog od poslednjih dana mi je rekla: „Pobediću rak ovako ili onako. Ili ću se izlečiti, ili ću umreti, pa ni njega neće biti.“
Iza nje su ostala tri muškarca, jedan veliki i dva mala.
Danas ćemo se skupiti kod njene kuće. Pričaćemo o njoj, prepričavaćemo doživljaje i smejati se, jer bi ona tako htela. Jer su uspomene na nju lepe. Jer je ona bila sinonim za veselost.
Kad se raziđemo, svako će da nastavi da se guši u nedostajanju.

недеља, 5. мај 2013.


Uskrs


Trubači gruvaju. Vera, kao bez glave, istrčava napolje, čisto da, onako zemunski, proveri šta se to dešava na ulici. Posle pet minuta uleće u kuću, sa buljukom dece i rukama punim šarenih jaja. Deca se, kao kobci, bacaju na naša jaja i biraju ih pažljivo, kao da je kakvo blago u pitanju, ili kao da im život od toga zavisi. I odoše dalje, da traže blago po drugim kućama.
Uskrs je divan praznik, ako ništa drugo, zbog dece, proleća, boja.
Ko ne veruje, neka uživa u sreći onih koji veruju i slave. Jer, radost zbog tuđe sreće ne košta i ne boli.

субота, 4. мај 2013.


Staklo


Nešto kao staklo. Može biti divno, zavisi od majstora koji ga oblikuje. Nije strašno ni kad se okrnji, čak time dobije neki šmek. Jer, savršenstvo dosadi.
Jezivo je kad se razbije. U paramparčad. I kada se parčići, milioni njih, oštri, preteći, ustreme ka tebi.
Podižem ruke i štitim oči, jer, samo to mogu. A, možda ni to ne bi trebalo. Možda je bolje da ne vidim.

среда, 1. мај 2013.


Praznici


Svaki praznik je novi udarac. I podsetnik na beznjenicu.
Jer, praznici su bili povod za okupljanja, koja se ne propuštaju. Nikom ništa nije bilo teško, uvek cika i smeh, muzikica i ljubav. Prava. Čista. Bezuslovna.
Toga više nema. Besmisleno je, krnji smo.
Sad zažmurim i praznujem u prošlosti. 

субота, 27. април 2013.


Čavrtaljke


Četiri žene. U moru virtuelnog, nešto ih je spojilo. Veze čiste i bez očekivanja. Razumevanje bez reči. Podržljive. I sve potpuno različite.
Kafa se sama od sebe nametala.
Ako nas je neko gledao sa strane, možda smo mu ličile na kokošarnik. Al' nama je bilo sjajno. Opletemo neki trač, malko se poverimo, malko iskukamo, pohvalimo neobične sokiće koje pijuckamo, prasnemo u smeh, milinoća. Osećaj kao da se znamo oduvek, al' bez repova i opterećenja. Čavrljanju nikad kraja.
Došla sam kući pre gotovo dva sata i još uvek se smeškam.
Hvala divnim ženama.

недеља, 21. април 2013.


Umorna sam


Umorna sam od gluposti. Umorna sam od ko je kome šta rekao. Umorna sam od ko je kome kako rekao. Umorna sam od čitanja između redova. Umorna sam od uvređenih. Umorna sam od naljućenih. Umorna sam od inadžija. Umorna sam od oholih. Umorna sam od onih koji ne žele da budu shvaćeni. Umorna sam od razmaženih. Umorna sam od sebičnih. Umorna sam od grabežljivih.
Ne očekujem više neke velike stvari. Ali, ove male mogu da budu jednostavne i čiste, dovoljno je samo pitati i odgovoriti kad si pitan. U suprotnom, za mene to postaju nebitnoće. Jer, umorna sam.

субота, 13. април 2013.


Devojčice


Juče je došla Verina drugarica da prespava kod nas, kao, pidžama parti. Sve su one pripremile, muziku, kozmetiku, garderobicu. Uzbuđenje i radost, prosto zarazni.
Glasići kao cvrkutići, priče beskrajne, teme neiscrpne. Šminkanje neizostavno, nevešto i smešno. Nokti premazani milion puta, u milion boja. Modna revija se podrazumeva.
Pidžamice konačno obučene, kobajagi ih teram da spavaju, a one šapuću i kikoću se, sa sve uživancijom što kao krše pravila.
Čekam ih da se probude, oplemenjena i osvežena njihovom bezazlenošću.

понедељак, 8. април 2013.


Nana


Moja nana je govorila: „Najgore što može da ti se desi je da se rodiš, sve ostalo nije strašno.“. I celog života je bila jedna vesela žena.
A nije baš da je život mazio. Sa trinaest je ostala bez majke, sa pet muškaraca u kući. Ispisali su je iz škole, da bi kuvala, plela čarape, održavala kuću. Sa sedamnaest se udala za mog dedu, destet godina starijeg šmekera iz Beograda, srećom, iz ljubavi. I rodila sedmoro dece za jedanaest godina. Iz ljubavi. Gajila ih je nežno i požrtvovano, onako, knjiški, a nije čitala knjige o podizanju dece, nije imala bebi servis, niti bilo kakvu pomoć. Činilo se da je to radila lako, kao usput. A trebalo je sve to obući, nahraniti, odškolovati, od jedne plate. O dečjim bolestima, zubićima, prohodavanju da i ne govorim. Sedam puberteta i sedam prvih ljubavi.
Uvek čista, uredna, dostojanstvena, nekako svetla. Nikad nije ružno mislila, a kamoli govorila. A, uvek je govorila šta misli, pa i kad se to nekom i nije sviđalo, nije mogao da joj zameri, jer, nikad ništa skriveno iza njenih reči nije bilo. Nije kukala, nije se žalila, niko joj nije bio kriv. Doticala je tuđa nesreća, pomagala koliko je mogla i onako, iskreno, oplakivala čitulje (a mi se tome, onako, malko smejali).
Do kraja je zadržala detinju radoznalost, smeh i pogled. Život je nije pokvario.
Sedamnaestu godinu nije sa nama, ali, nema dana da je se ne setim i ne poželim da makar deseti deo moje nane negde u meni čuči.

субота, 6. април 2013.


Odakle mi pravo


Kada poželimo da imamo dete, oslepimo za sve ostalo i samo lepo vidimo. Oplemenimo se, ne razmišljamo da može bilo šta ružno da se desi, uživamo i čekamo trenutak da to malo biće uzmemo u ruke. Čekamo da nam se osmehne, da pusti neki zvuk, da podigne ručice, prisloni svoju glavicu na naš vrat, da do besvesti udišemo njegov miris. I ništa nam nije teško.
Ne razmišljamo da smo mi ti koji su odlučili da ga bace u ovaj svet. Ne razmišljamo da nećemo moći uvek da ga zaštitimo, mislimo, stalno ćemo biti tu. Ne razmišljamo da će dete odrasti.
Zaslepljeni prevelikom ljubavlju, postajemo potpuno nesvesni činjenice da je bivstvovanje ovde većim delom patnja i strah. I da je vazda borba neka. Ne mislimo o bolestima, ratovima, neizvesnosti, bedi. Ne mislimo koliko će puta, nezavisno od nas, dete biti povređeno. Koliko će puta morati da pogne glavu i proguta knedlu. Jednostavno, bacimo ga ovde.
Gledam sve ovo oko nas, sumanutost, glupost, bahatost, grubost i sve češće se pitam, odakle mi pravo da odlučim da rodim decu u vremenu koje tako malo dobrog nudi. Jer, ono što im ja nudim, nije dovoljno da ih poštedi svega ostalog.

понедељак, 1. април 2013.


Kalemljenje


Bol se na bol kalemi. Tuga na tugu. Teret na teret. Beda na bedu. Nesreća na nesreću.
I nikad kraja. Nikako do dna da se stigne, pa da se o dno odgurne. Nema svetla, ni vazduha, samo teskoba neka. I preispitivanje. Šta ne radim kako treba? Šta sam mogla, a  nisam i mogu li to sada? Gde sam zastala? Jesam li se precenila?
I čekam nešto, ne znam šta. Nešto. Da me pokrene. Da se ne slomim. Da ne mislim da je izlaz leći i ne probuditi se. Da mi kaže da mogu još. Da mi da do znanja da me još ima. Da mi leđa ojača. Da me za loše oslepi. Da mi umor odagna. Da crnilo iz mene odnese. Jer, sama više ne umem. 

субота, 30. март 2013.


Posle nje


Razbijeni. Rastureni. Rasparčani. Izgubljeni. Istrošeni. Iskidani.
Svako u svom bolu luta. Svako svoje konce krpi.
Kad se boli sudare, kao da ostalo prestane da postoji.
Učimo da živimo bez. Jedni druge vučemo. Malo gore, malo dole.

четвртак, 28. март 2013.


Dođu i prođu


Ljudi – danas su tu, sutra nisu. Prosto, u jednom trenutku, odeš ti, il' odu oni. Nekada tiho, podrazumevajuće, nekad uz suze, nekad tako da sve puca. Nekad boli, nekad donese olakšanje.
I ne zadese se oni tako, bez veze, tu. Nesvesno se biramo, u skladu sa trenutkom. I kako god i kad god da odu, nešto lepo i korisno iza njih ostaje. Kada se razgrne bol zbog gubitka, dođe se do lepih stvari. Svako nas, na neki način, oplemeni.
I zato ne bi trebalo da se žali za nekim kao za propuštenom šansom, niti na silu vezu održavati. Kad dođe do odlaženja treba, jednostavno, da pustimo i uživamo u onome što smo od tog nekog dobili, da na posebno mesto u sećanju to pohranimo.
Jer, niko nije tu za ceo život, pre nekoga imamo prošlost, posle nekoga imamo budućnost.

недеља, 24. март 2013.


24. mart


Tog 24. marta (nikako mi u glavi ne ide ona stvar iz „Grlom u jagode“ dok ga se prisećam, pre neka psihodelija), u 20 časova, zatekla sam se na Brankovom mostu. Svi iz firme zapalili ranije, telefonske veze u kvaru, pošteno sam odradila popodnevnu smenu. Čuju se sirene, počinje ludilo, valjda smo očekivali tepih bombe. Staju ljudi u kolima, kupe pešake, samo što pre da se pređe most. Jednom mom nasumičnom vozaču rekoh: „Uspori malo, poginućemo u saobraćajki, a ne od bombe.“, a čovek me pogleda, reče: „U pravu si.“ i uspori.
I tako kreće „zezanje“. Valjda zato što smo svi, nesvesno, živeli svaki dan kao da nam je poslednji. Pomagali jedni drugima, družili se, sve delili. Smejali se penzosima i zezali ih da su dobili priliku da se igraju rata. Svake noći navijali za našu PVO, sve po spisku NATO – u, da bi samo ujutro pomislili: „Uh, dobro je, svi smo na broju“.
Naravno da nije bilo zezanje. Otac i tri brata na položajima, malo dete, žmu svaki dan na posao, preko čuvenog mosta. Ruše ti zemlju, ljudi ginu, a ti potpuno nemoćan. I danas mi se krv sledi u žilama kad na TV – u čujem sirene, iako sam im se tada, dok je trajalo, kao podsmevala.
10. juna sedimo tako u dnevnoj sobi, kad moj Aleksa, koji je tada imao tri i po godine, poviče: „Mama, gle, mali Srbi pevaju napolju!“, ustanem, pogledam kroz prozor, kad, ono stvarno – dečji folklorni ansambl ide između zgrada i peva. Uključim TV, vidim, ovi potpisali, gotovo je. U trenutku dobijem spazam grla, što od akumuliranog straha, što od svesti da smo bili samo figurice u rukama moćnika, mesec dana nisam mogla lepo da govorim.
Posle četrnaest godina i dalje mislim da nema tu šta da se zaboravi i šta da se oprosti, ako ništa drugo, a ono zbog dece, koja su tada stradala.  

уторак, 19. март 2013.


Naiđe tako


Naiđe tako dan kada imam utisak da se sve što može na moju glavu navalilo. I na vrat i na ramena i na leđa. Da mi je koža pretesna. Da me sve guši. Da ne znam ni gde ću, ni šta ću. Da ne vidim kraj. Ruke, kao nevidljivm nitima, vezane. Na nogama čizme olovne. Usta suva. U grudima razlivajući bol, koji do peta stiže. Kad poželim da sam sebična. Kad poželim da mogu da kažem: „Ma, baš me briga.“.
Naiđe, pa prođe.

субота, 16. март 2013.


Ružičaste cvidže


Osmeh se ne forsira. Il' je tu, il' nije. I mora postojati razlog, makar znan samo osmehivaču. Ne možeš se smejati bez veze. I ne možeš se smejati stalno. Prosto, nije uvek vreme za smejanje.
Rzumem pozitivan stav o životu. Razumem i da se ljudi nadaju dobrom ishodu, inače, ne bi onda ništa u životu ni radili. Ali, ne razumem ono, daj pozitivu i samo pozitivu. Aman, kako se ne umore ljudi od toga? I kako samo pozitiva?
Ne verujem da je moguće stalno biti ubeđen u dobar kraj. Ako strepiš, onda posebno ne. Možeš da se nadaš, ali, da budeš ubeđen, teško. Jer, da si siguran, ne bi ni strepeo.
Stave tako ljudi ružičaste cvidže i onda im kao sve lepo. A nije. I kao ne vide ništa ružno. A ružnog ima. I kao sve će biti bolje. A neće. Lažu sebe, a lažu i druge. Agresivno nekako. Čini mi se da za to treba puno snage. I da se tu bespotrebno utroši puno energije. A ne vidim neku svrhu tome. Jer, stvari su onakve kakve jesu, nekad lepe, nekad ružne, nekad smo uspeli, nekad nismo.
Ne znam, ali, osmesima ljudi sa ružičastim cvidžama ne verujem.

недеља, 10. март 2013.


Slatko od belih trešanja


Slatko od belih trešanja. Rezanci i domaće mleko. Rovito jaje. Mast na hleba. Uštipci. Kao krv crveno jaje na oko i domaći kajmak. Pa ajd' napolje.
I sve mislim da je uvek bilo sunce. I da niko nije bio ni ljut, ni tužan. Da je jedan i jedan stvarno bilo dva.
Ljubav smo udisali, smehom se pojili. Brižne oči svuda oko nas. A naše je bilo da rastemo. Da se mazimo. Da se jedni drugima radujemo. Nesvesni konačnosti.  Zagledani u beskraj, spremni da ga osvajamo. Male stvari su nam bile dragocene.  Kad padnemo, poljubac „ da prođe“ je bio dovoljan.
Slatko od belih trešanja, svojih, pravila je moja baka. Nisam ga jela godinama. A, sve mislim, kad bih samo kašičicu tog njenog slatkog uzela, da bih ozdravila.

субота, 2. март 2013.


Miris


Jutro zamirisalo na prošlost. Lepu. Zažmurim i ne treba mi puno da tamo odlutam Da se uživim i da je oživim. Da deluje toliko stvarno, da počnem da pružam ruke. Da se smejem. Potpuno nesvesna ovoga sada. Preplavljena nekom toplotom i milinom. Mirna.
Al' miris se kratko zadrži, samo prođe. I onda: „ PAF!“, tresnem. Na glavu. Pa počnem da pucam celom dužinom. Komadići se rasipaju na sve strane. Mozak počne da radi sto na sat, pokušavajući da vrati mirisni tren. I što jače pokušava, to mu teže ide i boli sve jače. Sadašnjost pobeđuje.
Polako skupim svoje krnjutke, nekako ih zalepim, a one, što fale, vešto zamažem. Ostaje mi samo da se na gorak ukus ovog sada navikavam i da čekam novi miris.

четвртак, 28. фебруар 2013.


Stupidna istraživanja


Svakog dana po našim medijima, koji bi trebalo da budu ozbiljni, objavljuju se stupidna istraživanja. Onomad još smo moj drugar i ja razgovarali da li u Blicu, B92 i sl. postoji neko ko smišlja takve gluposti za pare, pa sam rešila da i sama napišem jedno naučno istraživanje“, koje se ni po čemu ne razlikuje od ovih objavljenih. Izvol'te.

KONZUMIRANJE MASLINA U TRUDNOĆI – POSTOJI LI OPASNOST?

Nova studija je pokazala da konzumacija maslina u trudnoći ima veze sa kasnijim padanjem dece na glavu.
U martu ove godine objavljeni su rezultati istraživanja koji su vršeni na američkom univerzitetu Purdue, a koji su obuhvatili uzorak od 216 majki i njihove dece tokom proteklih 10 godina. Utvrđeno je da deca, čije su majke jele masline u trudnoći, u prvih pet godina života češće padaju na glavu od dece čije su majke izbegavale masline. Utvrđeno je i da veličina i postojanost čvoruge zavisi od toga da li je majka jela crne ili zelene masline – od zelenih je čvoruga veća, a od crnih duže traje.
Ispitivanje uzroka ove pojave je u toku.

недеља, 17. фебруар 2013.


Mama


Utočište. Snaga. Mir. Sigurnost. Toplina. Razumevanje. Posvećenost.
Dubok pogled. Nežna ruka. Umirujuć glas.
Obožavam da se setim načina na koji nam je uklanjala musavosti sa lica. I očiju njenih kada uradimo nešto dobro. I dodira njene ruke kad proverava da li nam je pala temperatura. I sa koliko ponosa i ljubavi je mislila na nas tri.
Pustila nas je da dugo mislimo da se stvari rešavaju same od sebe, potpuno nesvesne njenog činjenja i njenog netraženja bilo čega. Uvek tu, a nikad nametnuta.
Nikad borba protiv nje, već ona sa nama, na istoj strani, do kraja. I kad smo mi same gubile veru, ona je verovala, u nas. Bila je tu da zaustavi pad.
Pre godinu i nešto, njeno sve je osakaćeno za trećinu. Srušilo joj je svet. Pretvorilo je u bol koji hoda. U doživotnog tragača za smislom.
Iz debelog oblaka tame u koji je uronila, ipak, prosijava Ona. Dostojanstvena i jaka. Brižna i mila. Bliska. Potrebna. Naša. I ovakva, kakva je sad, dovoljna. Samo da je tu.
Morala sam da napišem ovo, rizikujući proklizavanje u patetiku. Ali, mama je mama i toga je vredna.

субота, 16. фебруар 2013.


Noć


Varalica. Sačeka me nespremnu. Uvek. Da mi baci mene. Da me razbije. Pa da onda čeprkam po parčićima. Parčići oštri i bolno seku. Neki sitni, kao prah, pa guše. Neki tečni, pa dave. Neki snažni, pa stežu.
Borba neka, vazda. Sa sećanjima i nemoćima. Sa nerazumljivim i neobjašnjivim. Sa odlazećim i nedolazećim. Sa spoznajom koliko smo bitni i nebitni. Sa željom sumanutom. Sa besom i ljutnjom. Sa nemogućnošću menjanja. Sa mirenjem postojećeg.
I kao okamenjena. Pa krik krene, jak, najjači, iz peta, da kamen razbije. I ništa, na pola puta zastane. Valjda čeka sledeću noć, da pokuša ponovo.

петак, 15. фебруар 2013.


Sistem da me zaboravi


Nametnuti belački sistem vrednosti – sjajna kosa, beli zubi, skupa kola, garderoba, inteligentne zgrade, šoping. Računi, krediti, kartice, plastika. Preskupo obrazovanje sumnjivog kvaliteta. Uspešnost koja se meri u valutama. Žurba, nemanje vremena, svi kao u ludilu, zauzeti. Udaranje na jeftine emocije, prosipanje kobajagi mudrosti i šatro filosofije. Bavljenje trivijama. I troši, troši i samo troši. A sve što se ne uklapa u tu sliku, proglasi se za nevaljano, nenormalno i društveno neprihvatljivo.
Hteli – ne hteli, u manjoj ili većoj meri, podležemo tome. Jurcamo da što pre završimo škole, nađemo što bolji posao, kupimo što skuplji auto, nađemo što bolju lokaciju za stan/kuću pristojne kvadrature. Usvajamo onu, priznali to sebi, ili ne, što skuplje – to bolje. Zgražavamo se nad ljudima koji kao ništa nisu postigli i ne pomišljamo da su oni možda zadovoljniji od nas, jer, bože moj, nemaju školu, nisu na poziciji i tome slično.
A život, ovaj ovde i ovakav, samo je jedan. Brzo prođe, a i nikad ne znaš kad će da se završi. Od jurcanja za nametnutim, na pamet nam ne pada da zastanemo i zapitamo se gde smo mi u celoj toj stvari. Sve se svelo na materijalno, a, zapravo, nije, materijalno je prolazno. Kad nas napusti neko drag, ne sećamo se šta je kupio i koliko je imao, već koliko puta smo se zajedno smejali, voleli, ljubili, napili, pevali. I to je ono što je bitno i što sve pare ovog sveta ne mogu da kupe.
Da sam hrabra, pa da odem lepo tamo gde nema ničeg i da se sebi vratim. Da nemam sat, nego da legnem kad se smrači i ustanem kad mi se ustaje. Da nemam kalendar. Da ne moram da ispoštujem rok. Da ne moram da zadovoljim formu. Da me nije briga koja je bagra trenutno na vlasti. Da decu učim pravim vrednostima, bez ometanja od strane pokvarenih moćnika putem medija. Da mi istekne lična karta i da je ne produžim. Sistem da me zaboravi. I ja njega.
Nisam pukla, samo sam umorna, od svega.

субота, 9. фебруар 2013.


Raščupano jutro


Probuđena topla, mazna, čupava. Lenja, tihopričljiva, osmehnuta. Podmlađena, zavedena, rastopljena. Zaljubljena, voljena, razmažena. Iščekujuća, dočekujuća, prepuštajuća. Uzdrhtala, treperava, zamišljena. Odlutala, zalutala, sakrivena. Razvlačljiva, prenosiva, pahuljava. Poljupcima okupana. Vrelinom preplavljena. Nežnošću zalivena.
Da me niko ne rasani.

недеља, 3. фебруар 2013.


Kamen


Kamen sam. Nekad mali, nekad veliki. Nekad užaren, nekad hladan. Nekad onaj što ga i potočić kotrlja, nekad stena o koju se talasi razbijaju.
Kakav god da je, kamen se iscediti ne može. Ono što upije, u njemu ostaje.
Da mi je, da se neko čudo desi, da bol ovu nešto odnese. Ili bar nedostajanje da popuni. Ili bar neki razlog da mi da. Ili da kamen, koji pritiska kamen, u prah razbije.
Da to isto čudo učini da kamen svetlosti još neke upije, il' neku novu mladost stvori, da mu boje nove podari. Da praznine, odlaskom njenim nastale, ispuni.
Čudo da učini da kamen vrišti. Da vrisak njegov bogovi čuju, da ih probudi. Da ono što jeste, zapravo nije. Ili bar da se od sebe, ovakve, sakate, na trenutak odmorim.

четвртак, 31. јануар 2013.


Crta


Dođe tako neko vreme kada spontano, ničim izazvan, podvučeš crtu. Zastaneš. Da vidiš gde si bio i šta si radio. Šta si želeo, a šta si ostvario. Koliko si daleko od sebe otišao. I da li možeš nekako da se vratiš.
Koliko si se prepustio. Koliko si ustupaka napravio. Koliko si, na uštrb sebe, drugima udovoljio. Koliko si pustio, jer je tako bilo lakše. Koliko si puta ćutao, a nije trebalo. Koga si voleo, a nisi pokazao. Koliko si žurio i koliko ti je u toj žurbi stvari promaklo. Koliko si bespotrebnih pritisaka podneo. Koliko si noći zbog gluposti probdeo. Kolikom broju nebitnosti si značaj dao.
Kao šamarčina, najjača, deluje činjenica da si sam sve birao. More napravljenih kompromisa za koje niko ne zna i niko ti nije kriv. I ne treba da očekuješ da drugi to vide i razumeju. Jer, nisu od tebe to ni tražili, ti si taj koji je izabrao da im ugodi.
Malo je onih kojima je život ispao onakav kakvim su ga zamišljali. Mnogo je stvari koje se dešavaju mimo tvog uticaja. Ali, samo je tvoj izbor šta ćeš u datom trenutku uraditi – da li ćeš, ako velika voda nagrne, iz kuće izneti fotografije ili zlato.
Od gledanja unazad nema ništa. Ni od toga da se pitaš šta bi bilo da si tada uradio drugačije. Bitno je samo da, u nekom trenutku, postaneš svestan gde su te izbori koje si pravio doveli. I da li ti je sada dobro. Ili si, ono, baš, baš zaglibio. I šta možeš da uradiš da iz tog gliba izađeš.
Nikad nije kasno da zbaciš sa sebe ljušture kojima si se godinama obavijao. Da pustiš svoje biće napolje. Da zasijaš onim čime si sijao pre nego što si uleteo u mašinu. Da stisneš zube i zakoračiš. Kada, negde duboko, osetiš mir, znaćeš da si na pravom putu. 

понедељак, 28. јануар 2013.


Rođendanski


Nanizale se godinice. 37. Ozbiljne. Ima i bora. A i frka mi da padnem, da ne polomim nešto. Lekova pun neseser. Preko leđa pretureno tri tone svega i svačega. I umor me hvata, s vremena na vreme.
Sa 15 sam mislila da ću u ovim godinama da budem tetka sa ladnom trajnom. Nemam 'ladnu trajnu, ali, jesam tetka. Sviđalo se to meni, ili ne. Tešili me ljudi, ili ne. Videlo se to na meni, ili ne. Godine su tu. Devojka sigurno nisam.
Naravno da je starost stanje svesti. Naravno da još mogu sve i svašta. Naravno da se još prošvercujem sa nekim komplimentom o finom izgledu (podrazumevano da prija). Naravno da još uvek volim da se sankam, da šašavo plešem i skačem, da se ludosmejem u nevreme. Naravno da nosim šareni šal, blesave šnalice i crvene rukavice sa cvetićima.
Ali, 37?! Mnogo zvuči. Aj' što zvuči, nego što stvarno nije malo. Negde sam na pola. Na sredini svog životnog veka. Dakle, sredovečna.
I nije fora u broju. Ni u tome da ću nešto propustiti. Strah od nemoći je to. Već sad ne mogu ono što sam mogla sa dvadeset, a za deset godina ću moći još manje. I to je prirodno. Džaba zatezanje, dotezanje, sakrivanje godina. Džaba kremice, puderčići i druge mazancije. Protiv toga se malo šta može, nijanse su u pitanju. Ako ništa drugo, a ono, oči će odati koliko si star.
I tako, svake godine prolazim kroz rođendansku depresiju. Sreća, pa posle dva dana zaboravim ovu mračnost i brojke i budem mirna do sledećeg rođendana.